četvrtak, 10 Avgust 2017 13:21

Balkancem do ljubavi, mira i suživota na Balkanu

Grupa mladih iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine grade mostove povjerenja, ljubavi i mira, istovremeno rušeći zidine nacionalizma, mržnje i zla kojeg su sagradili neki drugi, u nekom drugom vremenu. Ono što smo sigurni jeste da ne želimo živjeti u vremenu gdje se ljudi dijele po vjeri, naciji ili boji kože. Da je najvažnije biti čovjek i gledati u drugima ono najbolje uče nas mladi iz Udruženja Balkanac. Pokazali su nam da godine nisu mjerilo zrelosti, jer uče čak i one mnogo starije lekcijama ljubavi i poštovanja prema nekome drugom, drugačijem. Udruženje mladih Balkanac je regionalna mreža tri nevladina i neprofitna udruženja koja okupljaju mlade ljude u cilju povezivanja, promocije pozitivnih primjera tolerancije i mira, neformalne edukacije, kulture, ekologije, okupljanja organizacija, političkih subjekata, privrednih društava, snimanja dokumentarnog sadržaja. Mreža se sastoji od tri samostalna udruženja: u Srbiji (sjedište u Beogradu), Bosni i Hercegovini (sjedište u Sarajevu) i u Hrvatskoj (sjedište u Zagrebu). Ciljevi Regionalne mreže su prije svega povezivanje sa mladima, kako iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, tako iz Slovenije, Crne Gore, Makedonije, Albanije, Bugarske, Rumunije, Mađarske i Grčke. 

Razgovarali smo sa predstavnicom Regionalne mreže Balkanac za Bosnu i Hercegovinu, Lejlom Ibrulj, koja je ujedno i volonterka Udruženja za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, o samom Udruženju. Počeli smo od toga kako je nastao Balkanac, na što nam je naša sagovornica odgovorila:

Ideja je pokrenuta u decembru 2014. godine na inicijativu Nemanje Cvetkovića koji je želio da snimi dokumentarni film o odnosu mladih na prostorima Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Iz rada na ovom projektu rodila se i ideja o pravljenju Regionalne mreže mladih. Ime je nastalo nekako spontano, jer se ipak radi o omladini cijelog Balkana, a međusobno se i žargonski zovemo "Balkanci".

Lejlu smo pitali o odnosu mladih Balkanaca u Udruženju, njihovim anegdotama i onome što rade, kao i o odnosu drugih ljudi na priču Balkanac:

Anegdota je bilo zaista mnogo jer iza nas je rad od skoro tri godine. Neka koju bih izdvojila jeste ta da smo nekoliko dana pred početak planiranog snimanja ostali bez opreme za snimanje, što je dovelo do toga da smo se još više povezali, radili brže i bolje nego ikada da bismo na kraju ipak našli donatora i to je dokaz da dobrih i otvorenih ljudi na Balkanu i dalje ima. Što se tiče užeg kruga ljudi oko nas, porodice, prijatelja i poznanika, svi su uz nas i za ovu priču, a narod kao narod naravno da je šarenolik. Posebno kada je riječ o temi kojom se bavimo, donosi različita mišljenja, poglede, reakcije ali svi su za boljitak i povezanost kao i mi i to je naš vjetar u leđa. Loših reakcija i komentara je bilo i biti će, ali to je samo dokaz da je priča došla do ogromnog broja ljudi, probudila u njima određene emocije, sada i ako su loše, na nama je da pokažemo da je zaista bolje ovako. Najviše smo ponosni jedni na druge, jer smo se upoznali preko interneta, razmijenili mišljenja i ideje i krenuli u realizaciju zarad općeg dobra. Ponosni smo što smo dokazali da generacija devedesetih jeste generacija mira i da ćemo na tome zajedno raditi dokle god je to u našoj mogućnosti. Poručili bismo omladini da bude otvorenija, spremnija za pružanje ruke komšiji, da više putuju po regionu i upoznaju svoje vršnjake/inje jer samo tako će imati pravu sliku i vidjeti da je bolje ovako.

Balkanac teži da radeći sa omladinom iz država Balkana zajednički rješava društvene i ekonomske probleme, da jača aktivno učestvovanje mladih u društvenom i političkom životu zemalja zalagajući se za međunarodnu saradnju iz oblasti kulture, neformalnog obrazovanja, zaštite životne sredine, humanitarnog rada i turizma. Dokumentarnim filmom pod nazivom Zar nije bolje ovako?, od kojeg je sve krenulo, se poručuje mladima da nas sve muče isti problemi koje možemo riješiti na samo jedan način, a to je zajedništvom i međusobnom ljubavlju i poštovanjem.

Zamislimo situaciju gdje se ljudi dijele samo na dobre i loše, gdje se umjesto žice i zidina sadi cvijeće i grade mostovi, gdje se u školi djeca uče znanjem, a ne podjelama i nacionalizmu, gdje postoje prave komšije koji su uvijek tu za iskren, prijateljski razgovor uz kafu/kahvu/kavu, gdje ljudi dolaze do posla na osnovu svog znanja i truda, a ne na osnovu podobnosti i imena, gdje svi radimo za društvenu korist... većina bi rekli tada ZAR NIJE BOLJE OVAKO?

 

Lejla Buljina