petak, 09 Februar 2018 14:34

Vršnjačko nasilje: kako ga prepoznati i reagovati na adekvatan način

Fenomen vršnjačkog nasilja nije nov, ali je u novije vrijeme zahvaljujući novim tehnologijama dobio ne samo novu dimenziju, nego se i proširio u odnosu na nekadašnji opseg ovog pojma. U zapadnim zemljama je upravo zbog njegovih zabrinjavajućih razmjera, kako u pogledu broja djece koja mu podliježu tako i u pogledu težine povreda, zavrijedio i stručni termin bullying. Kada govorimo o znakovima koji nam suptilno pokazuju koja djeca su podložnija da postanu žrtve nasilja, smatra se da se ona razlikuju s obzirom na uzrast kojem dijete pripada, ali da postoje i neki univerzalni znakovi. Stoga djeca koja su nesigurna, oprezna, mirna, povučena, djeca niskog samopoštovanja, usamljena i utučena djeca, djeca s malo prijatelja te ona koja su fizički slabija od nasilnika češće postaju žrtve školskog nasilja. Odnosno žrtva je najčešće: novo dijete u razredu, nadareno dijete, mirno i ljubazno dijete, dijete koje ima dobar odnos s učiteljem, dijete nižeg socioekonomskog statusa, dijete iz druge etničke skupine, dijete s posebnim potrebama, dijete razvedenih roditelja, dijete žrtva porodičnog nasilja. 

Sredinom prošle sedmice u prostorijama NARKO-NE-a, Dženana Lepirica, psihologinja u Službi socijalne zaštite općine Novi Grad održala je radionicu na temu Vršnjačko nasilje volonterima i volonterkama iz projekata Stariji brat, starija sestra i Edukativni rad sa djecom u riziku „Darujmo im vrijeme umjesto novac“. Pitali smo je za stručno mišljenje o ovom problemu i savjetima koje poručuje mladima:

Nasilje među vršnjacima je jedan ozbiljan društveni problem koji se mnogo širi u našem društvu. Ostavlja opsežne posljedice za sve one koji su akteri nasilja, da li su oni žrtve, počinioci ili posmatrači. Za sve nas koji smo na bilo koji način vezani za djecu, profesionalno ili lično, veoma je važno da nasilje što prije prepoznamo i adekvatno reagujemo. Što se tiče djece koja su žrtva nasilja savjetujem im da se obrate nekoj odrasloj osobi, roditeljima ili nekoj stručnoj osobi iz njihove škole u koju imaju povjerenje. O nasilju ne smijemo šutjeti. O nasilju trebamo pričati jer istraživanja pokazuju da ukoliko se nasilje prijavi slijedit će društvena reakcija. Djeca koja doživljavaju nasilje trebaju dobiti poruku da nisu jedina jer se nasilje može dešavati svima nama, bilo kad i bilo gdje i da oni svojim postupcima ni na bilo koji način nisu uzrokovali nasilje. Ne trebaju osjećati nikakav stid i sram ukoliko doživljavaju nasilje od svojih vršnjaka jer taj stid i sram pripada onima koji ga čine. U svakom slučaju, svim mladima poručujem, bez obzira jesu li ikako učestvovali u nasilju, da razmisle uvijek o svojim postupcima i pokušaju situaciju sagledati iz „tuđih cipela“, te da promisle o tome kako se drugi osjećaju.

Glas mladih se rijetko čuje, stoga, pitali smo dvije naše volonterke za mišljenje o ovoj temi:

Kako smo se dotakli teme vršnjačkog nasilja tako je i mene to dovelo do razmišljanja. Često imamo priliku to vidjeti ali obično zažmirimo na te situacije. Mislim da je to veliki problem i jako osjetljiva tema o kojoj treba razgovarati sa svima bez obzira na dob. U našem društvu ova tema je potisnuta. Također, čak i u formalnom obrazovanju u srednjoj školi ili na fakultetu ne dotičemo se ove teme u onoj mjeri u kojoj bi trebali. Zahvaljujući neformalnom obrazovanju i volonterizmu imamo priliku vidjeti stvarnu sliku problema društva. Ova radionica će mi mnogo pomoći u daljem radu. Da bi bili dobri psiholozi ili bilo koji stručnjaci u radu s ljudima, trebamo obrađivati ovu temu. Lejla Bašić, studentica psihologije.

Naša druga volonterka, Šejla Kršić, studentica međunarodnih odnosa i diplomatije kaže:

Kao studentica mislim da je ovo tema o kojoj se priča samo kada se desi neki slučaj koji ima tragičan trag. Nasilje se ne dešava samo u osnovnim školama, ono je prisutno i u srednjim školama, na fakultetima ali i na poslu među starijim ljudima. Ova radionica će mi mnogo pomoći u daljem radu jer sam naučila kako prepoznati nasilje i kako da se adekvatno postavim u toj situaciji. To je jedan veliki problem na kojem trebamo raditi da se ono spriječi, a ne samo pričati o njemu. 

Pored vršnjačkog nasilja koje je u sve većem porastu smatra se da su ranjiva skupina, djeca i mladi, često izloženi i drugim oblicima zlostavljanja unutar svojih domova ili pak u svojoj bližoj okolini. 

Kako smo sve češće potencijalni svjedoci nasilja ili pak nijeme žrtve istog, na drugom modulu edukacije NEVAC mreže, održanoj protekli vikend, koju je vodila trenerica mr.sc. Azre Arnautović dr. med. radilo se više na tome kako prepoznati i prijaviti nasilje bez obzira u kojem obliku se pojavljuje. 

Prije procjene zlostavljenosti, najvažnije je znati razvojni stupanj djeteta, sjećanje i pamćenje djeteta. Pri tome se smatra da ako je npr. dijete žrtva tjelesnog zlostavljanja to se može prepoznati i procijeniti s obzirom na razliku između povreda slučajno i namjerno uzrokovanih, a što se odnosi na položaj ozljede, prisutnost više ozljeda različitih starosti, boji i obliku ozljede. Međutim, ako je dijete predškolske dobi tada ono ne može detaljno verbalizirati nasilje kojem je bilo prisutno. U tom slučaju je potrebno obratiti pažnju na tjelesne pritužbe, tegobe pri odvajanju, noćno umokravanje u krevet, sklonost cviljenju, poremećaj spavanja, usporen tjelesni razvoj, povučenost, pomanjkanje povjerenja prema odraslima, strah od određene osobe, samodestruktivnost (npr. čupanje i jedenje kose) ili odbijanje neugrožavajućeg dodira. 

Jedna od učesnica modula bila je i uposlenica NARKO-NE-a Eleonora Kljajić, asistentica na projektu Stariji brat, starija sestra koja i sama kaže kako će joj ove radionice biti od velike koristi u radu s djecom u projektu:

Ono što se u radu s djecom može uraditi jeste najprije im pružiti povjerenje, sigurnost, empatiju, vjerovati djetetu koje nam se obrati te kontinuirano učiti i informirati se o temi što uključuje poznavanje zakonske regulative i poznavanje konvencije o dječjim pravima. Također je važno obavijestiti nadležne institucije te problemu pristupati na multidisciplinarni i interdisciplinarni način, kaže Eleonora.

Često smo izloženi brojnim nasilnim sadržajima koji nas konstantno „prate“. O njima čitamo, o njima istražujemo i često teško povjerujemo da se svirepo nasilje događa baš u našoj lokalnoj zajednici, u našim školama ili pak našim domovima. Možda je vrijeme da ne stavljamo nevidljivi plašt preko ovog sveprisutnog problema nego se napokon suočimo s njim. Stoga je važno naglasiti da šutnja pa i nevjerovanje da je neko dijete ili osoba žrtva bilo kojeg oblika nasilja čini bližim počiniteljima nego žrtvama. Potrebno je zapravo da svi stručnjaci koji rade s djecom i mladima, neovisno da li u obrazovnim, zdravstvenim ili drugim institucijama, imaju obavezu i odgovornost obavijestiti nadležne ustanove o bilo kakvom štetnom ili zlostavljajućem postupku prema djetetu.