Prevencija kao pojam

Prevencija ovisnosti je aktivni proces koji je usmjeren na promoviranje konstruktivnih životnih stilova (ponašanja) i normi koje smanjuju mogućnost zloupotrebe droga, a istovremeno uključenje razvoja socijalnog i fizičkog okruženja koji olakšavaju usvajanje zdravih životnih stilova. (Cerić, Mehić-Basara, Oruč, Salihović, 2007. godina)

Komponente aktivnosti za prevenciju ovisnosti

Tri su osnovne komponente za prevenciju ovisnosti: sredstva, osobe i okruženje. 

Korelacija između sredstava ovisnosti te osoba u riziku je takva da se može prepoznati nekoliko nivoa odnosa prema sredstvima ovisnosti. Osoba ta sredstva može ne upotrebljavati (što se naziva apstinencija) i što može biti potaknuto samosviješću, samopoštovanjem, zakonskim propisima itd. Upotreba sredstava ovisnosti je najčešće potaknuta prostim užitkom ili nekom vrstom koristi (smirenje, olakšavanje sna, pojačavanje koncentracije i sl.). Navika korištenja sredstava ovisnosti je sljedeći stepen odnosa prema tim sredstvima, a opravdanje je najčešće da „svi to rade“ i ogleda se u automatskim, skoro pa bez razmišljanja, naviknutim radnjama. Zloupotreba sredstava ovisnosti usko je povezana sa već navedenom upotrebom ovisničkih sredstava, samo što u ovom stadiju korisnik upotrebom želi promijeniti neugodno raspoloženje kao što su stres, dosada, usamljenost, loše tjelesno stanje, strah itd. 

Odnos okruženja i sredstava ovisnosti ogleda se u zakonskoj regulativi koja štiti prava mladih da budu zaštićeni od upotrebe droga i opojnih sredstava, kao i od učešća u produkciji ili trgovini drogom (UN-ova konvencija o dječijim pravima, član 33.). Odgovornost za te odnose snose državne institucije te svi nivoi upravljanja. Još jedan faktor koji učestvuje u ovom lancu jeste i industrija proizvodnje i distribucije lijekova i ostalih sredstava koja se mogu zlouporijebiti, čija je odgovornost pridržavanje zakona kod reklamiranja i kontrole starosne dobi konzumenata.

Nivoi prevencije ovisnosti

Da bi se utjecalo na smanjenje broja mladih koji će početi koristiti sredstva ovisnosti, potrebno je provoditi mjere prevencije. Prevencija ovisnosti podrazumijeva provođenje aktivnosti koje podstiču lične, kao i resurse društvenog i institucionalnog okruženja. Prevencija ovisnosti je fokusirana na dva cilja: unaprjeđenje zdravlja i sprječavanje bolesti. Kada govorimo o prevenciji, onda razlikujemo: univerzalnu, selektivnu i indiciranu prevenciju.

Univerzalna prevencija nastoji spriječiti nastanak ovisnosti poboljšavanjem uslova života i jačanjem ličnosti. Fokusirana je na cjelokupnu populaciju i nastoji na strukturalnom (politika, medijske kampanje, institucije, infrastruktura) i individualnom (socijalno učenje, odgajanje, osjetljivost) nivou podsticati zaštitne faktore. Njena perspektiva je dugoročna.

Selektivna prevencija se bavi najranijim mogućim otkrivanjem bioloških, psiholoških i socijalnih rizičnih faktora i nastoji ih spriječiti. Primjenjuje se na lica koja su zdrava, ali u njihovim životima postoje rizični faktori čiji utjecaj može dovesti do razvoja ovisnosti u budućnosti. Naprimjer: djeca u porodicama u kojima postoji problem ovisnosti o alkoholu.

Indicirana prevencija podrazumijeva mjere koje su usmjerene na pojedince koji imaju rizična ponašanja, ali (još) nisu zadovoljeni dijagnostički kriteriji za ovisnost. Primjer takve ciljne grupe su mladi koji konzumiraju alkohol u velikim količinama vikendom.

Kako u praksi provesti prevenciju ovisnosti?

ako je teško definirati prevenciju ovisnosti, tako je teško i predstaviti šta ona podrazumijeva u praksi. Prevencija ovisnosti zavisi od niza faktora, kao što su: ličnost, okolina, ekonomsko-socijalni uslovi života, obrazovanje, dob itd., a terensko djelovanje na poboljšanju svih tih faktora se može prestaviti sljedećim koracima u kojima prevencija ovisnosti:

nudi mladima alternative kako bi mogli: 

− zadovoljiti potrebu za užitkom bez upotrebljavanja ilegalnih i štetnih sredstava,

− savladavati i promijeniti neugodne emocije i situacije na zdrav način;

uči mlade (ali i roditelje, nastavnike, odgovorne ljude na vlasti) o problematici upotrebljavanja i zloupotrebljavanja različitih sredstava (znanje)

− omogućava mladima stjecanje samopouzdanja, osjećaja važnosti, vještina za komunikaciju, za odupiranje pritisku grupe i za rješavanja konflikata i kriza;

pokaže i nagradi primjere „dobre prakse“:

− organizacije i osobe koje štite mlade kroz društveno djelovanje (političari, nevladine organizacije itd.), 

− industriju i prodavnice koje poštuju zakonsku regulativu,

− mlade i odrasle koji su pozitivni i stvarni uzori za zdrav način života.

Unaprjeđenje zdravlja 

Unaprjeđenje zdravlja orijentirano na ličnost i prevencija ovisnosti usmjerena  na pojedinca doprinosi stjecanju individualnog znanja, iskustva, vještine i resursa koji sprječavaju nastanak ovisničkog ponašanja, kroz jačanje ličnost i njene autonomije. Ove postavke se ostvaruju u ličnom odnosu, u većim grupama ili preko masmedija.

Na strukture orijentirano unaprjeđenje zdravlja i prevencija ovisnosti smanjuju uslove za nastanak ovisničkog ponašanja u okolini, a odnose se na zakone, životne, radne i ekološke uslove. Utječu na socijalne i društvene strukture s ciljem povećanja pozitivnih faktora i smanjenja negativnih.

Sam pojam unaprjeđenje zdravlja je nastao kao oznaka za zdravstveno-politički akcioni program radi postizanja zdravstvenih ciljeva „Zdravlje za sve 2000“. Ciljevi i principi unaprjeđenja zdravlja su se razvili početkom 1980-ih godina, u Evropskom regionalnom birou Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a sjedinjeni su 1986. godine u Ottawskoj povelji o unaprjeđenju zdravlja. Povelja se smatra  novim poglavljem za New Public Health (novo javno zdravstvo). 

U Ottawskoj povelji se definira to da je zdravstveno unaprjeđenje ne samo proces koji nastaje kod određenog broja ljudi nego treba svim ljudima omogućiti veći nivo samoodlučivanja po pitanju zdravlja, te na taj način utjecati na ojačanje njihovog zdravlja. Ova definicija je u Jakarti zapisana u izjavi o unaprjeđenju zdravlja za 21. stoljeće (1997). Unaprjeđenje zdravlja se od tada smatra procesom koji ljudima treba omogućiti da dostignu više kontrole nad svojim zdravljem i da isto poboljšaju utjecajem na determinante zdravlja. 

U skladu s filozofijom WHO-a (po Alma-Ata deklaraciji, 1978. g.), pristup unaprjeđenju zdravlja ostvaruje se snažnim fokusom na anuliranje zdravstvenih i socijalnih nejednakosti, te kreiranje jednakih šansi.

Unaprjeđenje zdravlja je prema razumijevanju WHO-a koncept koji se koristi prilikom analiziranja i jačanja zdravstvenih resursa, samog potencijala ljudi, te cjelokupnog društvenog nivoa. Koncept unaprjeđenja zdravlja je upravo zbog toga tako povezan i sa salutogenom perspektivom, pa se postavlja pitanje kako i gdje se proizvodi zdravlje? Ova perspektiva vodi i do same identifikacije resursa, potencijala i omogućava njihovo ciljano i aktivno jačanje. U prošlosti, unaprjeđenje zdravlja je predstavljalo skretanje od same perspektive zdravstvenog odgoja i prevencije koja je bila orijentirana na patogenezu, rizike i faktore koji dovode do rizika. U sadašnjosti je unaprjeđenje zdravlja orijentirano na salutogene resurse i potencijale, te ih stavlja na isti nivo kao i patogeno-rizično orijentiranu prevenciju. Waller smatra da su unaprjeđenje zdravlja i prevencija dvije temeljne metode za poboljšanje i održanje zdravlja (slika 1).